SVI SE DANAS MOGU PROGLASITI “GRAĐANSKIM NOVINARIMA”.

Ovogodišnji slogan RAFF-a glasi: “Istina treba publiku.” U vremenu u kojem publiku uglavnom lakše pronalaze laž, propaganda i algoritamski proizveden bijes, nije li najveći problem kako istinu učiniti dovoljno zanimljivom da je ljudi uopće žele čuti?

Mislim da je to jedna od zamki novog vremena, koje je donijelo nove tehnologije i na njima temeljene nove trendove. Postavljati pitanje kako nešto učiniti prije svega zanimljivim, da bi time zaintrigirali gledatelja za ono što nazivate istinom, za mene je osobno već svojevrsni poraz. Istina je po mome skromnom sudu sama po sebi ono što jest. Svaka vrsta intervencije u smislu želje da je učinimo zanimljivijom postaje alternacija istine. I svojevrsna manipulacija, prilagođavanje tržištu. U tom smislu RAFF nije dovoljno prilagođen tržištu. Ali vjerujem da ima posve svoj put, i da mu se publika, barem prema interesu koji pokazuje sve više iz godine u godinu, polako okreće bez dodatnih alata zanimljivosti koje spominjete. Pod ovim odgovorom, dodao bih, ne smatram da to znači ukinuti kreativnost filmske umjetnosti u donošenju istine, odnosno svojih priča. One su jedan od kriterija biranja filmova za našu publiku.

Kad ste pokretali RAFF prije osam godina, jeste li zamišljali ponajprije filmski festival ili mjesto na kojem će se zahvaljujući filmu razgovarati o društvu? U kojem je trenutku RAFF dobio identitet koji ima danas?

Istine radi, ovaj smo festival zamislili moja supruga Silvija Jonjić Zuber i ja. I to i prije nego što smo Rab spoznali kao mjesto našeg festivala. Tada se dogodio taj posjet Rabu, tadašnjoj prijateljici, kada smo vidjeli to magično kameno i digitalizirano kino, koje vodi POU Rab i njegova ravnateljica Katarina Ribarić. S kojom smo razgovarali odmah, drugi dan. Bez posve posloženog koncepta. Nakon tog razgovora, nešto je vjerojatno osjetila u nama dvoje te organizirala sastanak s gradonačelnikom Raba Nikolom Grgurićem. Taj je razgovor trajao nešto više od sat vremena, a nakon njega se rodio festival. Tada nam se pridružio i današnji partner Zoran Kekić te smo imali ideju na kojoj smo neko vrijeme radili. Ali zapravo je prava kontura festivala istraživačkog filma proizašla iz razgovora s našim selektorom filmskog programa, koji je to i danas, filmskim kritičarom Vladanom Petkovićem. No RAFF kakav je danas plod je želja, pogrešaka i uspjeha. Mislim da je danas dobio svoju i sadržajnu, a rekao bih i vizualnu formu. Silvia i njezin kolega Krešimir Đurić spojili su ljeto, more i ozbiljan film te dizajnerskim alatima odjenuli naš festival u nešto što mi se čini drugačijim. I nama primjerenim.

U konkurenciji je 12 filmova, čak sedam hrvatskih premijera, a dolaze s velikih festivala poput Cannesa, Berlina, Venecije i Pule. Što film mora imati da biste rekli: ovo je RAFF-ovski film?

To je pitanje prije svega za spomenutog selektora festivala Vladana Petkovića. Nedavno je, nakon što ga je kolega Kekić zamolio da za našu web stranicu eksplicira kako se biraju filmovi za RAFF, istaknuo kako naš festival zapravo nema strogo utvrđen sustav ili obrazac selekcije, osim te ravnoteže zastupljenosti igranog i dokumentarnog filma. I time je svako izdanje svojevrsni eksperiment. On je taj koji radi širu selekciju, zajedno biramo finalnih 12 filmova. Čini mi se da je u pravu Vladan kada ističe kako je odabir spoj festivalske teme, razumijevanja hrvatske i europske festivalske scene i onoga što smo s godinama naučili o našoj publici. Vjerujem da nikada nismo ušli u zamku da je podcjenjujemo. To ne znači da je ne gradimo, u smislu da znaju kakav smo festival. Ali isto tako osluškujemo njihove reakcije, koje pokušavamo implementirati već u sljedećim festivalskim izdanjima.

Heysel 85

Novinarstvo je ove godine gotovo skriveni protagonist festivala. Imate film o Vjesniku, novinara usred tragedije na Heyselu, libanonsku novinarku i sirijskog snimatelja u “Pticama rata”, švedskog novinara čija ekspedicija u “Amazomaniji” otvara pitanje kolonijalnog pogleda, a RAFF Talk posvećen je novinarstvu u umjetničkim formama. Je li to slučajnost ili svjesna festivalska odluka?

Drago mi je da ste tako čitali naš program. Jer taj skriveni protagonist kako ga titulirate – novinarstvo, naš stalni je rekao bih sve manje skriveni protagonist festivala. Postoje razne rasprave o novinarstvu u filmu, općenito u umjetničkim formama. Mislim da je i to jedna (pa vjerojatno i rijetkih pozitivnih) posljedica onoga što se novinarstvu danas događa. Ne samo lokalno, već i globalno. Nestanak redakcija, nesigurnost kolega u njihovu radu, podcjenjivanju cijele struke, gubitak osnovnog poštovanja iste… grozno je doba za novinarstvo. O tomu uz pomoć kolegice Elizabete Gojan govore i naši gosti, od Zorana Kesića, Silvane Menđušić, Marka Stričevića, Igora Mirkovića, Tene Perišin, Tomislava Levaka… I činjenicom da je tehnologija, društvene mreže omogućila da se gotovo svi osjećaju pozvanima i sposobnima da se samo proglase “građanskim novinarom”. I time gotovo da uživaju u gledanju pada ili pak derogiranju te profesije. Drago mi je da film nudi neko utočište. Primjer projekta kolege Dražena Klarića, i koscenarista Petre Balije i Borisa Rašete, eklatantan je primjer takva utočišta. U kojem o nebrizi za jednu struku progovaraju upravo sami novinari. Ne šute. Da, kažu da je najgore kad je novinar ili novinarstvo vijest. Ali treba li ga zbog toga pustiti da šaptom padne? Bez ijedne riječi jer bi drugačije bilo bontonski nepristojno? Pitao bih pacijente, kada bi tehnologija to omogućila, bi li htjeli educiranog i iskusnog neurokirurga da ih operira ili bi pristali na “građanskog neurokirurga”? Zvuči preplastična usporedba? Meni se, nažalost, ne čini nemogućom.

“Amazomania” postavlja vrlo neugodno pitanje: ima li novinar ili filmaš pravo doći među druge ljude, snimiti njihovu priču i odnijeti je sa sobom? Koliko se posljednjih godina promijenila vaša vlastita predodžba o tomu gdje završava pravo autora na priču, a počinje pravo čovjeka da ne bude nečiji “materijal”?

Kada sam gledao ovaj film, upravo me to pitanje mučilo. Osobno sam, čini se, konzervativan kad je o tomu riječ, tako mi barem kažu moji kolege. Jer ne mislim da je film ili pak umjetnost općenito važnija od samog života. I tu je moja granica. Neki kolege smatraju da su stekli svoje apsolutno umjetničko pravo kada je protagonist pristao stati pred njegovu kameru. Moje je uvjerenje suprotno. Osobno vjerujem da je tada započela moja autorska – odgovornost. Upravo prema tom protagonistu koji mi je dao svoje povjerenje. I da sam ja samo alat koji je imao sreću imati ili tijekom života steći neku vrstu talenta da priča tuđe, pa time i njegovu priču. To govorim i svojim studentima. Čvrsto vjerujem da u umjetnosti, pa tako i u filmu, postoji i treba postojati etičnost. Deontologija redatelja koji će znati opravdati povjerenje koje mu je dano. No, ne misle tako mnogi moji kolege. Moje je da ih ne osuđujem nadajući se da ni oni neće mene, već da postoji prostor za razgovor o toj temi pa, ako baš hoćete, i neka vrsta kompromisa. Iako, prilično čvrsto vjerujem kako ne mogu svoj autorski uspjeh temeljiti na eventualnim negativnim posljedicama za moje protagonist.

Film “Mariinka” nastajao je deset godina i prati dvojicu braće koja ratuju na suprotnim stranama. Može li film danas govoriti o ratu bez svrstavanja?

Teško, ali je belgijski redatelj Pieter-Jan De Pue pokazao da to nije nemoguće. Ali je takav pristup tražio posvećenost gotovo cijelo desetljeće. Što fascinira. I vidljivo je u ovom filmu, koji ostavlja dojam da ste gledali neko epsko djelo. Drago mi je da uz pomoć belgijskog veleposlanstva i ovaj film premijerno prikazujemo u Hrvatskoj.

Na programu imate i “Tri tjedna kasnije”, film o vršnjačkom nasilju nakon samoubojstva učenika. Gdje je za vas granica između umjetničkog suočavanja s traumom i njezina pretvaranja u sadržaj koji će privući publiku?

Mislim da ovaj film nije dio one formule s početka ovog razgovora, kad ste postavili pitanje o zanimljivosti. Mislim da su redatelj Miroslav Terzić, jedan od kreativnih producenata i glavnih glumaca Branislav Trifunović te njihova sjajna filmska ekipa radili bez namjere da pod svaku cijenu privuku publiku. To je bio svojevrsni krik. Ispravan, s nadom da će tu publiku protresti, a ne privući. Bavimo se toliko efemernim temama, i ponekad ne gledamo ono što nam se događa u obiteljima, susjedstvu, školama. Šutimo. I što je najopasnije, privikavamo se. Dok se ne dogodi nama. I ostajemo u čudu kada okolina učini isto što smo i mi učinili. I dalje šuti. S nadom da se neće njima takvo što dogoditi. Podsjeća li vas to na nešto? Zato je dobro uz ovaj film pogledati i dokumentarnu premijeru “Svi u ulicu Kenmure”, koja govori o suprotnom. Primjeru solidariteta, kao dijela građanske tradicije u jednom dijelu jednoga grada u Škotskoj.

RAFF se inače ove godine otvara “Nedjeljama”, pričom o 17-godišnjakinji koja želi postati redovnica, a zatvara Zvjagincevljevim “Minotaurom”, pričom o uspješnom čovjeku čiji se uređeni život raspada prema nasilju. Je li između ta dva filma moguće iščitati neku vrstu luka ovogodišnjeg festivala, od potrage za smislom do raspada svijeta koji smo uredili za sebe?

Može se i tako protumačiti naš slijed. Jednostavno, vjerujemo da festival koliko god bio on i etimološki upućivao na svojevrsnu svečanost, treba ignorirati realitet oko nas. Cijela svrha RAFF-a jest pokušaj da upozori kako princip nojeve glave u pijesku neće učiniti da ta realnost oko nas samo tako nestane. Zato je ovaj festival i prostor za razgovore. Poput onog s Goranom Navojcem, o položaju glumaca bez tantijema, ili Lukom Perošom, članom našeg žirija uz Vinka Brešana i Anne Gregoret, kao i Leona Lučeva, koji nam također dolazi.

Nedjelje

Belgija je ovogodišnja zemlja partner, a festival praktički počinje belgijskim “Heyselom 85”, pričom u kojoj se novinar usred katastrofe nalazi između profesionalne dužnosti i vlastite obitelji. Zašto baš Belgija i zašto baš taj film kao svojevrsni prolog RAFF-a?

Prije tri godine ušli smo u ciklus suradnja s veleposlanstvima. Krenuli smo s Danskom, prošle godine Nizozemskom. Belgija, ono čemu se radujem, došla je na neki način zbog svojevrsnog interesa belgijskog veleposlanika Nj. E. Williama De Baetsa. Moj je dojam da je riječ o ljubitelju filmske umjetnosti. Kad smo pogledali “Heysel 85”, shvatili smo da ima sve što tražimo – temu koja će intrigirati publiku, nesreću na nogometnoj utakmici koja je dandanas mitska, i priču o novinaru u iznimno neugodnoj situaciji. Vjerujem da je riječ o vrlo atraktivnom naslovu koji je prolog festivalu.

RAFF Generation okuplja studente, a RAFF Junior osnovnoškolce. Koliko vam je važno odgajati buduću publiku? Možemo li uopće govoriti o krizi filma ako smo prethodno dopustili da generacije djece film uglavnom upoznaju na ekranu mobitela?

Trudimo se. Vjerujući da smo ponekad prekritični prema toj novoj generaciji. Ako smo dopustili, stvar je inercije. Tehnologije, trenda koji je nametnut. Stvar je kako pristupamo toj generaciji. Prošle godine ti klinci, koji eto, kažu, nemaju koncentracije gledati nešto što je dulje od 15 sekundi, naprave kroz našu radionicu petominutni sjajan film. Da ste vidjeli njihov ponos, ponos njihovih obitelji, kada su to gledali na velikom platnu. Mi nekako ne odustajemo od te generacije. Ne želimo im olako pristupati. Potrebno je malo truda da se čuda ipak dogode. I oni to i od nas očekuju – da ne odustanemo od njih.

Festival na turističkom otoku usred kolovoza mogao bi bez problema igrati na sigurno i nuditi publici laganiji program. Vi joj nudite rat, migracije, kolonijalizam, vršnjačko nasilje, izrabljivanje radnika, totalitarizam i propast novina. Je li RAFF na neki način namjerno napravljen protiv logike turističkog festivala?

Mogao bi na ovo pitanje dugo odgovarati. I onda pomislim, šteta je što se takvo pitanje mora uopće i postaviti. Ne mislim da ste ga nepotrebno ili pogrešno postavili. Već je zapravo, iako točno, u neku ruku tužno da bi turistički sadržaj i kultura trebali biti protivni jedno drugom. Istina jest da jesu. I to prije svega pogrešno shvaćajući što to jest turizam i koliko je dio njega upravo kultura. Na čemu ugostiteljstvo, apartmansko ili hotelski uspjeh temelji svoj uspjeh? Samo na moru, prirodnim ljepotama, ribi, gastro ili enoponudi? Zašto putujemo u Pariz, Rim, London, Kopenhagen, Amsterdam, gdje te vrste mora nema. Da tu je i gastro i enoponuda. Ali je tu i kultura. Muzeji, redovi da se u njih turistički uđe. U nas se stvorio kult suprotnosti turizma i kulture. Zaboravljajući da naši preci nisu gradili, stvarali tradiciju koju baštinimo, i kulturu da je s ponosom predstavimo – da bismo sve to kao potomci pretvorili u jedan veliki restoran na otvorenom. I ta vrsta odnosa i prema turizmu, i kulturi i baštini naših predaka, nije samo tužna već i sramotna. RAFF je festival koji na Rabu živi ne samo u suživotu s turizmom već duboko vjerujemo i da je dio turističke ponude Raba i Rabljana. U kolovozu, usred turističkog otoka i usred turističke sezone. I na to smo ponosni.

RAFF je preživio osam godina, a sami kažete da je sedma mogla biti krizna te da ste s Gradom Rabom i Pučkim otvorenim učilištem postupno izgradili “pravi rapski festival”. Što je danas teže: pronaći novac, pronaći dobre filmove ili pronaći publiku koja je spremna dva sata gledati nešto što će je možda uznemiriti?

Oprostite, nadam se da to neće zvučati kao reklama za nezdravi proizvod, pušač sam. Nije to ni zdravo ni dobro. Ali na ovom pitanju sam zastao, i zapalio jednu prije odgovora. Toliko mi miješane slatko-gorke osjećaje uzrokuje. Jer jedino što nam treba jest omogućiti da radimo. Kako filmove, tako i prostor da h prikažemo našoj publici. Ja nisam čovjek marketinga, ne bih se usudio profesionalcima miješati u posao. Naš festival nije marketing. I ne mislim da trebam biti trgovački putnik koji pribavlja novac. Uza sve poštovanje toj časnoj profesiji, ja to nisam. Ovo je pitanje vezano za ono prethodno – što je to kulturni proizvod? Kako ga prepoznati i podržati? Je li dio i onog turističkoga? I mora li sve biti temeljeno samo na pučkoj veselici, podcjenjujući publiku, spremajući je da, kad se okupa, večera, bez ikakva sadržaja što brže krene prema svojim iznajmljenim apartmanima. Novac su ionako već dali. Uza sve to, podrška kulturi ili kulturnom događaju poput ovog sve manje se cijeni. Pomalo i nestaje. Usto je podložna političkim promjenama. Bez ikakva kontinuiteta. Zato je bitno da u tih osam godina iza vas stoji netko poput Grada Raba i POU Rab. Da imate generalnog sponzora kao što je Valamar, ili Imperial Riviera, koji to ne moraju biti. Da postoji HAVC. Da institucija kao što je TZ Kvarner kulturu smatra dijelom turističke ponude. Ili da postoje sponzori poput Fiata, Mobisa ili Vivatipa, koji to ne moraju biti. Ali jesu. Kao što nas ne trebaju ne prepoznati ni oni koji nas medijski prate. Poput ove godine Nove TV ili vas, Večernjeg lista. Netko sa strane mogao bi reći, imate bitnijih stvari da pratite. Ali za vas nismo nebitni. Kada ovakvi primjeri postanu trend, i ovo će pitanje nadam se postati prošlost. Zasad nisam optimističan da će se to i dogoditi, da budem posve iskren. Ali spomenuti primjeri podrške dovoljan su nam motiv da ne odustajemo. Mi ovdje nismo da ikoga išta molimo, već da kreiramo. Nije to zato što smo prisiljeni, jer moramo. Imamo sjajnu ekipu, koja radi sjajan posao, uz mali budžet. I na tome im hvala. Jer ni jedan kvalitetan umjetnički ili kulturni projekt nije nastajao kao prisila ili poniženje bilo koje vrste. Već isključivo zato što tu kulturu, taj naš festival osjećamo. Naša je potreba da to što osjećamo podijelimo s našom publikom. Jer ako je ne podijelimo, ona gubi svoju svrhu.

Cijeli profesionalni život bavite se pričama drugih ljudi, najprije kao novinar i dokumentarist, a sada i kao čovjek koji bira priče koje će drugi gledati. Jeste li nakon svega postali optimističniji ili pesimističniji prema ljudima?
Vjerujem u onu definiciju – ljudi su najdivnija i najgroznija bića na ovom planetu. U tom smislu moj – bilo optimizam ili pesimizam – žive u nekom suživotu. Ali dobro ste rekli, ova moja uloga nešto je drugačija od one da pričam tuđe priče. Sada ih (uz Vladana) biram za naše gledatelje. U tom smislu uvjeren sam da sam još više-manje bitan. Bitni su autori koje smo izabrali i njihove priče. Pa je, kad je riječ o pesimizmu ili optimizmu, bitnije što oni misle, a ne ja. Eventualni fokus na moje mišljenje dogodit će se kad se na tome velikom platnu pojavi neki filmski naslov ili tema koju ću imati potrebu publici ispričati.