Ponedjeljak (24. kolovoza) na RAFF-u započeo je na Festivalskom trgu Pjaceta, uz drugi razgovor iz serije razgovora pod naslovom Žrtva lovca. Voditeljica Elizabeta Gojan ovoga je puta razgovarala s glumcem, redateljem i glumačkim pedagogom Leonom Lučevom.
Razgovor je, kao i onaj dan prije s Goranom Navojcem, otvarao pitanja struke na intiman i slojevit način. Jedna od glavnih tema bila je upravo emocionalna povezanost s ulogom i „ogoljavanje“. Lučev je govorio o tome koliko svaka uloga od glumca zahtijeva da se izloži i pokaže dijelove sebe koje bi možda radije zadržao skrivenima. Iako je tijekom karijere odigrao niz zahtjevnih uloga, otkrio je kako se najviše ogolio upravo onda kad se našao u ulozi redatelja.
Razgovor se zatim okrenuo filmovima koji se bave bolnim društvenim temama, kakvih u Lučevljevoj karijeri nije nedostajalo. Na pitanje Elizabete Gojan je li teško neprestano se vraćati takvim pričama, Lučev je primijetio kako na kraju „uvijek nekako ispadne da je istina bolna tema”. Upravo je potraga za istinom povezala mnoge njegove uloge u filmovima koji su progovarali o ratu, traumama, šutnji i posljedicama koje društvo često radije ne bi pogledalo izravno.
Dio razgovora bio je posvećen učenju i podučavanju. Lučev već godinama svoje iskustvo prenosi mladim glumcima, ali je istaknuo kako proces učenja za njega nije završen, s obzirom da je opet na fakultetu.
Govoreći o mjestu umjetnosti u društvu, Lučev je naglasio kako upravo umjetnost sudjeluje u oblikovanju identiteta jedne nacije jer se u njoj čuva njezina duša. Razgovor je zato prirodno izišao iz okvira glume i dotaknuo se aktualnog stanja u državi, odnosa prema kulturi i odgovornosti pojedinca prema društvu u kojem živi, a Lučev je i ovom prigodom pokazao kako se ne libi kritički progovarati o anomalijama u društvu.
Zanimljiv i otvoren susret pokazao je da iza svake uloge ostaje dio čovjeka koji ju je odigrao, ali i da umjetnost može otvoriti prostor za teme o kojima društvo još uvijek teško govori.
