Francuski režiser Ladj Ly otvorio je prvi RAFF i gostovao na njemu svojim filmom “Les Miserables” – “Očajnici”, a ove godine vraća se Rabu s drugim dijelom svog planiranog triptiha – filmom “Nepoželjni”. U kratkom razgovoru govori o svojim filmovima i pogledu na svijet danas.

 

Film „Nepoželjni“ jasno aludira na stvarne situacije poput onih u Montfermeilu ili Clichy-Sous-Boisu, ali radnju ste stavili u izmišljeni grad Montvilliers. Je li to želja za univerzalnošću?

Ja sam iz Montfermeila, odrastao sam tamo i hranio sam se pričama ljudi koji tamo žive, što neminovno boji moje filmove, ali u ovom slučaju želio sam proširiti okvir priče. Ono što se odgađa u kvartovima poput Montfermeila, događa se u mnogim drugim gradovima, u Francuskoj i drugdje.

Smatrao sam da će izmišljeni naziv grada svima omogućiti da se poistovjete. To se odnosi i na strukturu filma, što omogućava da se pričaju priče unutar priča, od gradonačelnika do lokalne aktivistice, do dogradonačelnika… Svi su povezani mišljenjima o politici. „Nepoželjni“ izravno poziva na novo promišljanje stvari. Aktivistica Haby to simbolizira, traži vodstvo, za nove načine rješavanja problema. Kroz nju sam želio prikazati tu novu generaciju iz tih kvartova koja počinje pokazivati interes za politiku, u suprotnosti s generacijom koja još uvijek drži vlast u u rukama ali više ne razumije ništa o našem svijetu.

To širenje okvira također uključuje drugačiji prikaz nego u „Očajnicima“ („Les Miserables“, film Ladja Lyja iz 2019. godine – op.prev.). U „Očajnicima“ niste snimali urbane prostore na isti način…

Forma se promijenila jer, iako se oba filma događaju u istom okružju, teme su drugačije. U „Očajnicima“ je tema bila policijsko ponašanje, posebice agenata BAC-a (Biroa za brutalne zločine). „Nepoželjni“ se događa na istom području, ali bavi se drugim pitanjima, uključujući i socijalno stanovanje. Tako smo scene snimali da budu više arhitektonski određene, simbolične i doslovne: prvi kadar iz zraka je realna ulaznica, on predstavlja kartu grada i stavlja ga u socijalni i urbani kontekst u kojem će se odvijati priča. Francuski naziv filma je „Les Indesirables: Batiment 5“ – Blok 5, što je i činjenično točno jer je to ime zgrade u kojoj sam odrastao. I sam sam svjedočio kako se provodio plan urbanog re-razvoja, jedan od najvećih u Francuskoj, i kako su stanovnici tih četvrti bili žrtve i patili zbog toga. Nasilna eksproprijacija stanara, kupovina njihovih stanova po smiješno niskim cijenama prikazana je u ovom filmu kao stvarnost koja je ostavila dubok utisank na mene. Moramo definirati stvari onakvima kakve jesu, a to je bila jedna ogromna prevara. Da se vratimo na filmsku scenu, mislim da ću uvijek ostati samouki režiser, koji promovira Kourtrajme (organizacije u kojoj je Ly učio, a omogućava besplatnu obuku za filmska zanimanja mladima kojima to inače ne bi bilo dostupno – op.prev.) i domišljat način snimanja filmova, s malo novca. „Očajnici“ su mi nekako omogućili da se „profesionaliziram“. Više novca na „Nepoželjnima“ mi je omogućilo da snimamo film manje gerilski, „iz ruke“. Štoviše, s obzirom da je ovaj film više politički, da pojačamo to činjenicu načinom na koji smo snimali prostore, stepeništa zgrada ili hodnike gradske vijećnice, jer smo željeli da se osjeti što oni kažu o vremenu u kojem živimo i balansu moći koji opisujemo.

Još jedna značajna promjena je mjesto koje zauzimaju žene, mnogo prisutnije u „Nepoželjnima“, do te mjere da su ravnopravno uparene: Haby i Blaz, gradonačelnik i njegova žena ili zamjenica, čak i sirijska izbjeglička obitelj – otac i njegova kći. Zbog čega je to tako? 

Dobio sam puno kritika što nije bilo više ženskih likova u „Očajnicima“. Međutim, mi nikad nismo željeli da to bude uglavnom muška priča ili da odnosi s policijom ostanu samo „priča o dečkima“! Ipak, više ženskih uloga u „Nepoželjnima“ i nije bila baš toliko svjestan izbor, nego je to jednostavno tako u životu. One postoje, one su snažne i one se bore. Slika koju imamo o ženama iz tih četvrti, da tamo žive skrivene, je kliše. Sasvim suprotno, one su vrlo prisutne i aktivne na prvim linijama, posebno svojim angažmanom u lokalnim organizacijama.

Jedan od likova među stotinama koje čine „Očajnike“ se ipak izdvaja: Roger, zamjenik gradonačelnika. On predstavlja liniju između potrebnog kompromisa i korupcije mnogo više nego drugi likovi.

On je nedvojbeno najsimptomatičniji lik našeg političkog svijeta. Roger je već dugo tu, zna sve i sve je već napravio, bilo etično ili ne, da si osigura mjesto u Gradskoj vijećnici. Ali čak i takav prljav, i on je zakinut… trebao je postati gradonačelnik umjesto Pierrea. Bio je to jedan od najzanimljivijih likova za napisati, s svim nedostacima i kontradikcijama koji ga čine osobom koja je bazično nemorala, ali i dalje samo čovjek.Mnogo je Rogera u manjim gradovima, ljudi koji mnogo daju za svoja mjesta, vjerojatno s dobrim namjerama u početku, prije nego što postanu elementi sistema. Želio sam da taj lik bude podsjetnik da, bez obzira na prvotne namjere tih pojedinaca, na kraju sve bude zagađeno politikom i dogovorima.

Nasuprot njemu, imamo Haby, lokalnu aktivisticu, i Blaza. Dok si on dozvoljava da ga obuzme ljutnja, ona smatra da rješenje nije da se bude u stanju bijesa. Gdje ste vi između to dvoje?

Komplicirano je. Posebno u toj situaciji koja traje četrdeset godina i ne mijenja se. Ali što biste trebali? Odustati? Mislim da ne. Ali ne želim previše zamjeriti Blazu. On predstavlja umor i ludilo, često u psihijatrijskom smislu te riječi, koje može obuzeti ljude koji se, usprkos obrazovanju, nađu u situaciji da ih savlada dokonost i zatim očaj, i na kraju se vrte u toj spirali bez kontrole.

„Očajnici“ imaju mnogo likova. Kako ste skupili ekipu, koju čine glumci s kojima ste već radili, poput Alexisa Manentija i Stevea Tientcheu, kao i nova lica poput Ante Diaw?

Volim raditi i sa zrelim glumcima, koji imaju iskustva, i s drugima koji ga još nemaju toliko, ali donose mješavinu nevinosti i iskrenosti. I osim glavnih glumaca, želim ostati što vjerniji stvarnom životu: 80 posto manjih uloga ili statista su ljudi iz Montfermeila. Već sam radio s Alexisom i Steveom, i mislio sam da će biti vrlo zanimljivo da igraju potpuno različite uloge. Antu sam zapazio na odabiru uloga za „Young Imam“, film Kim Chapiron koji sam koproducirao. Imala je malu ulogu, ali smatrao sam da je fenomenalna.

Od kad ste počeli raditi na „Očajnicima“ do premijere,  nepovjerenje prema institucijama je značajno poraslo. Do te mjere da, kao u sceni u vašem filmu, gradonačelnik biva metom napada. Što mislite o tome?

Bez da puno otkrivam o toj sceni, paralele između fikcije i zbilje su zaista uznemirujuće, kad vidite nešto što je gotovo jednako na vijestima, Jasno, to me tjera na razmišljanje, ali više od svega to mi potvrđuje da zaista postoji veliki problem u odnosu s institucijama, da se nešto baš pokvarilo. Originalno, „Nepoželjni“ su najavljeni kao drugi dio triptiha koji je počeo s „Očajnicima“, posvećen Claudeu Dilainu (gradonačelniku Clichy-sous-Boisa od 1995. do 2011., koji je umro 2015.). Na kraju se, imamo zaista jedan gradonačelnički lik, ali čini se da je inspiriran nekolicinom dužnosnika… Početna točka za „Nepoželjne“ je zaista Claude Dilain. Znao sam ga i smatrao da je njegova priča zanimljiva za ispričati, ali kako je vrijeme prolazilo i počeo sam pisati, projekt je prebačen nekome drugom. Posebno što je u međuvremenu objavljen i dokumentarac o njegovoj priči. Igrani film o njemu bi bio ponavljanje. Tako je scenarij otišao u drugom smjeru, ali sam zadržao lik gradonačelnika i pozadinu socijalnog stanovanja, koje je bilo jedna od njegovih glavnih bitaka. Ali, prvenstveno sam gradonačelnika u filmu smjestio na desnicu.

To je prije svega gradonačelnik koji je pijun na političkoj šahovskoj ploči, izabran usprkos njegovim manama, na zahtjev njegove stranke…

Za mene, gradonačelnik bi trebao predstavljati izabranog dužnosnika, koje su birali građani da ih sluša. Da li je to i danas tako? Sve manje i manje, kad je održavanje gradova svedeno na održavanje centra, dok se vanjske četvrti zanemaruju i propadaju. Pierre nije obučeni političar, niti se dobro osjeća u gradonačelničkoj fotelji, ali nađe se u situaciji da mora rješavati grad i njegove probleme. To je situacija koju smo vidjeli u nekoliko manjih gradova gdje su neiskusne ljude postavili ili su zasjeli na gradonačelničke pozicije voljom njihove političke stranke. Kroz taj lik, koji je pomalo naivan, smo to prikazali. Što se tiče instrumentalizacije, tu ništa ne izmišljam: imate slučaj Jean-Louisa Borlooa, kojeg je postavio Macron da stvori novi plan predgrađa, što je dobilo veliku medijsku pažnju, da bi sve na kraju bilo bačeno u koš za smeće – to vam je živi primjer.

Ipak, taj gradonačelnik na kraju na neki način utvrđuje svoja uvjerenja. Na primjer, izražavajući dobrodošlicu sirijskoj obitelju u scenu u kojoj se bavite pitanjem „selektivne imigracije“

To je vruće pitanje, jer se bavi problemom solidarnosti ovisno o socijalnoj kategoriji kojoj pripadate. U sceni gdje Blazov otac gnjavi svakog tko čeka na bus koji ne dolazi, vidi se što postoji u populaciji s manje sigurnom egzistencijom, ali scena koju spominjete ističe problem selektivne imigracije. To smo vidjeli sa sirijskim ratom, danas vidimo s Ukrajinom, postoji selekcija u dijelu izabranih dužnosnika, čak i želje o strukturi imigranata kod desničarske političke klase. Kad vas se sluša, moglo bi se zaključiti da se pesimistični oko politike? S Haby sam pokušao ubaciti tračak nade u „Neželjene“. Svakako, imamo razočarane likove, koji više ne vjeruju u politiku, ali ona predstavlja mogući ključ za otvaranje, s odlukom da se uključi i kandidira na lokalnim izborima. Ništa ne govori o tome hoće li biti izabrana, ali barem preuzima inicijativu.

 

 

 

LADJ LY BIOGRAFIJA

Ladj Ly, porijeklom iz Montfermeila (Siene-Saint-Denis) počeo je karijeru kao dio Kourtrajme kolektiva, koji su 1995. godine osnovali njegovi prijatelji iz djetinjstva Kim Chapiron i Roman Gavras. Počeo je kao glumac, a zatim i redatelj sa svojim prvim kratkim filmom Montfermeil les Bosquets 1997. godine. Paraleleno, zarađivao je snimajući „making off“ filmove. 2004. godine režira dokumentarni film „28 milimetara“ zajedno sa snimateljem JR-om, koji prikazuje portrete velikih dimenzija na zidovima Clichyja, Montfermeila i Pariza. 2016. godine režira „Marakani“ u Maliju, promotivni film za organizaciju međunarodne solidarnosti Maxa Havelaara. Nakon nereda 2005. godine, koji su izbili nakon smrti dva tinejdžera ubijenih u Clichy-sous-Boisu, Ladj Ly odlučije da snima svoju četvrt godinu dana za dokumentarac „365 dana u Clichy-Montfermeilu“.

Svoj dokumentarni rad je nastavio proizvodnjom „365 dana u Maliju“ 2014. godine, zapis iz regije u previranju gdje su se milicije i Tuarezi pripremali za rat. 2017. godine režira kratki film „Očajnici“, za koji je 2018, bio nominiran za nagradu Cesar i dobio nagradu Clermont Ferrand festivala kratkog filma.